To je trebala biti još jedna bezazlena, lucidna i vjersko-tradicionalno-kulturološki-hedonistička misa na groblju u Bukovici. No, svjedoci smo da pravila uvijek imaju iznimke.
Stojan Š. (56) je duvanjski zet iz Livna i nikad nije plijenio posebnom nametljivošću, bilo kakvim oblikom agresije, čak štoviše, jako se trudio i radio na sebi od početka kako bi se što bolje asimilirao u duvanjsku pozadinu.
Stojan nije nikad ni pio, pa je bio čudak za normalnu većinu Duvnjaka koji “ne staju”. Tog kobnog dana se odlučio iskušati u čašici i, što bi stariji puk rekao, “tu ga je đav’o i odnio”. Nakon 74 zdravice i mnoštvo popratnih veselica, došlo je do nemilih scena. Naime, Lovro, u kraju poznatiji kao Lola, od dragosti je lupio Stojana po leđima uz poklike “nu ti naše Duvnjačine kršne”. Stojan je burno reagirao i i nasrnuo fizički na Lolu, te mu nanio ozljede nakon kojih je moralo intervenirati i medicinsko osoblje.
Župnik fra Paško je izrazio nezadovoljstvo i kroz poluanegdotu konstatirao kako je uz munje, gromove i poplave trebao Svevišnjem uputiti molbu i za zaštitu od Livnjaka.
Nesretni i uznemireni Stojan je dao izjavu nakon što su se strasti smirile: “Nisam mogao više trpjeti. Otkad sam se oženio, prozivaju me etničkog regionalno pogrješno, a cijelo vrijeme osjetim dozu provokacije. Žao mi je Lole, ali u onom trenutku bih sredio i 10 Lola i Lolića. Živa mu Boga, zna se što je Duvno, a što je Livno.”
Zajednica iseljenih Duvnjaka i Livnjaka u Njemačkoj, njih oko 100 000 održalo je zajednički Marš mira kako bi upozorili na njihove jednakosti, sličnosti, te naglasili kako nema potrebe za ovakvim ispadima. Za kraj su se poigrali i statističko-sigurnosnim hipotezama i najavili kako će većina njih zaboraviti na sitne provokacije i zavičajno domoljublje kad dođu kad-tad u Njemačku.