– „Moram ić momci, žena mi se otvara.“
– „Šta se ima otvarat, nek odma’ ide na hand.“
…
„Još malo. Još malo. Tako. Još malo. Još samo malo. Evo, evo. Eto ga gospodine, došli ste sebi i ustali ste“, podizala je ginekologinja Maja Kvesić sa SKB Mostar Zoku Marića s poda nakon što se ovaj onesvijestio pri porodu svoga sina.
„Muško je. Dobro je“, progunđao je Zoka uz guc vode pomiješan s već odavno poznatim okusom leksilijuma. On je uspio u životu. Dobit muško, a pogotovo prvo, pravi je uspjeh u Hercegovini i dokaz da si pravi alfa mužjak koji u životu dobije ono što želi. Bio je dvadesetiprvi dan šestog mjeseca. U Mostaru su se ljudi smrzavali na neobično niskih 30 stupnjeva za ovo doba godine. Na četvrtom katu SKB-a, mlada hercegovačka obitelj Marić je dobila svoju prvu prinovu – malog Vedrana.
Označen je brojem 99, iako su i veličina i oblik glave bili i prvog dana dovoljna identifikacija s obzirom na sličnost s ocem. „Ja ružnije dite ne pamtim“, komentirala je svoje prvo unuče baba Jaka, majka s njezine strane. Isticala je sve fizičke osobine koje su, gle čuda, bile iste kao u oca. Namrgođena faca, velik nos i velike crne oči. „De bogati Mare, provjeri da ovi tvoj nije bio broj 66, a ne 99“, satirično je komentirala Jaka.
Mali Vedran je od prve minute svog života svjedočio hororu bivanja hercegovačkim djetetom. „Ljubi ga tetka. Jao što cam cadak. Ma što cam južan. Tetkino zlato. Isti ćaća. Ćaćina glava, materin ten i ruke“, samo su neke od fraza koje, Bogu hvala, u prvim mjesecima i godinama života uopće ne možete percipirati. Valjda se i Bog smilovao našoj djeci pa im percipiranje ovih komplimenata daje tek od treće godine. Do tada odmaraju.
Život od nulte do prve godine svakog djeteta, a posebno u Hercegovini, svodi se na raznorazne savjete majkama. Jel’ bolje da leži na boku, stomaku ili leđima. Kako spavati da se glava pravilno zaobliči i ne dobije efekt udarca peglom sa stražnje strane glave?
Moderne mame su svu literaturu pročitale unaprijed na internetu ili iz redom nagrađivanih knjiga, dok one nešto konzervativnije nisu sklone novim egzibicijama te uglavnom prate tradicionalne trendove i savjete. Jer, ipak, što će selo reć?
Rođenje djeteta često unosi neravnotežu u hercegovačku kuću. Dok glava kuće i dalje radi, tranda i igra lopte po terminima – žensko je uglavnom 24 sata zatvoreno u kući. U takvim situacijama, kosa zna bit neoprana i do 42 dana. Svi ovi elementi i od najuglađenije djevojke u jednom trenutku stvore drku.
Drka je specifična karakterna osobina i sinonim je za nervoznu, nemirnu i razdražljivu osobu. Noćna mora svake majke je da će joj sin kući dovesti drku. Najdraži hobi drki vulgaris ovog podneblja je tzv. roncanje i hakanje. Bilo kakva interakcija ili općenje s drkom skraćuje život, a mnogi su se i propili kraj istih, što objašnjava često izbivanje muževa od svojih domova.
Ipak, malo koja riječ u Hercegovini može obilježiti razdoblje od nulte do prve godine djeteta kao – babine.
Babine predstavljaju pretežito ženski čin obilježavanja rođenja djeteta. Manifestira se u posjećivanju kuće radosti te uručivanju prikladnih poklona (kiflice, pempasi bodyji pa čak i bešike uz neizostavnu kesu). Apsolutno sve pripremne radnje i 98% riječi izrečenih prilikom same posjete potpisuju žene, a muškarci su iz nepoznatog razloga prisiljeni prisustvovati.
Bez obzira jel se radi o muškom ili ženskom djetetu, svako se oslovljava u muškom rodu kao što je i prethodno navedeno: Jao što sam cladak. Vidi me kako sam ‘jep. Majka djeteta, pak s druge strane, uglavnom uživa u komentarima poput: Uopće ti se ne vidi da si rodila. Nikad se ne bi reklo na tebi.
Kraj prvog dijela.
eroLUCIJA predstavlja serijal života Hercegovca – od rođenja pa do posljednjeg dana.