1. Osobe kojima je potrebno izgovoriti puno ime i prezime jer jedino tako dobivaju puni smisao, pogotovo pred osobama koje ih slabije poznaju, npr.: Ana Tomić, Luka Bošnjak, Joško Pavlović.
2. Osobe koje su osuđene na obiteljsko nasljeđe, a posvojni pridjev ih prati ponekad sve dok ne osvanu na osmrtnici, npr.: Mate Grgin, Ivan Srećkov, Božo Nikolin.
3. Osobe koje se moraju zbog nepisanog pravila o zvučnosti izgovoriti u kombinaciji nadimak-prezime, npr.: Maka Gagro, Želja Škegro, Draško Pandža.
4. Osobe koje je dovoljno osloviti prezimenom i općeprepoznatljivi su kao takvi u svojoj mikrolokalnoj zajednici, npr.: Galić, Marić, Jurić.
5. Osobe čiju je mladost obilježilo zanimanje, a zanimanje bi se, također po nepisanom pravilu, trebalo pisati velikim slovom iz poštovanja prema predanom radu i sveopćoj srednjovjekovnoj titulizaciji, npr.: Šela Poštar, Tomo Pekar, Grga Policajac, Miro Frizer, Rade Travar, Mile Fasade.
6. Osobe čije se ime najlakše dozove preko trećih osoba, a njima su u rodu ili su bliži krug ljudi, npr.: Mate, ma znaš ga sigurno ćaća mu ljudina bio, Stipe, trebao bi ga znati, žena mu u bolnici radi, Veselko, moraš njega znati, prije rata šlepere vozao.
*NAPOMENA: U standariziranom govoru postoji određena tzv. nominalna diskriminacija te ovim putem apeliramo kako bi se ta nejednakost ispravila ili barem vratila u okvire uređenih društava. Jednostavno čovjek ne može drva uzeti kod Svena, nigdje se neće naći autolimar Borna, još nitko nije potvrdio da mu je laminat postavljao Nikolas, a Noa vjerojatno nije nikad nikome prodao bošpumpu.